Od prve filmske projekcije u Mostaru 1900. godine, pa do danas, grad i filmsko platno u njemu prošli su kroz mnoga svjetla i sjene. Grad se lagano obnavlja i postaje svjetliji, no kina su ostala u sjeni. Filmski djelatnici i glumci iz Mostara i regije, koji su svoj posao primorani raditi negdje drugdje, nisu u prilici predstaviti svoja djela svojim sugrađanima, koji pak nemaju priliku na velikom platnu vidjeti svu filmsku čaroliju i osjetiti draž sjedalica i kokica u kinu.

Razočaran tom činjenicom, osnovao sam Filmsko-kazališnu udrugu Oktavijan i zajedno sa skupinom mladih ljudi, od umjetnika, glumaca, pjesnika, liječnika do 'običnih' zaljubljenika u film, odlučio oživjeti filmsko platno u Mostaru.

Pozvao sam svoje prijatelje i filmske kolege koji rade diljem Europe da predstave neke od filmova na kojima su radili i dođu u Mostar kako bismo zajedno otvorili novo poglavlje na kulturnim i filmskim stranicama grada. Zahvalan sam što su prepoznali moju želju i što me nisu ostavili samog pred idejom da u svoj grad donesem čari velikoga platna. Revija Dani filma 2007. zamišljena je kao svojevrsni predfestival koji će zagrijati publiku i od kukuruza pripremiti kokice za iduću godinu kada bi revija trebala postati festival filmske glume. Maštam o tome da kroz par godina multiplex dvorana bude mjesto održavanja festivala i da će sjaj crvenog tepiha i zvijezda na njemu uveličati bljeskanje foto-aparata gomile novinara i obožavatelja.

U jednom novinskom napisu iz 1909. godine piše kako je tada otvoreno «moderno uređeno i slike su jasnije nego i u jednom koji je do danas u Mostar dolazilo. Zato ga preporučujemo pažnji građana.»

Danas se, skoro cijelo stoljeće poslije, osjećamo kao oni ljudi koji su prvi put doveli film u grad na Neretvi. Vjerujemo u film, vjerujemo u publiku i nećemo odustati dok se ne ugasi tama u mostarskim kinima, a redovi pred ulazom ne budu puni nestrpljenja.